II /DVA

(o fotografijama Samira Delića)

Kako ući u svijet sjenki? I kad uđeš kako ćeš opisati ono što vidiš? Od čega su, zapravo, sjenke? Kakav materijal ih ispunjava, jer i one sigurno imaju svoju unutrašnjost, svijet nevidljiv ljudskim očima. Kao dijete imao sam strah od velike sjenke koja me proganja s leđa. Kada ja stanem i ona lukavo zastane, sva zadihana i zajapurenih obraza. Ja sam u njenoj hladovini (kao glodar u sjenci dugovrate kobre) jer me ona višestruko fizički prevazilazi. Oboje grčevito hvatamo zrak, i onda se moj bijeg i njena potjera nastavljaju dok traje noć, i dok traje san: noćna mora koja zaokuplja dječiji um i tijelo. Pa sad nakon što je djetinjstvo nepovratno iščezlo razmišljam: imaju li sjenke nacionalnost? Religiju? Identitet? Kako sjenke reaguju na život u tranziciji?

Ovaj uvod je potreban da bih se mogao baviti fotografijama novopozarskog fotografa Samira Delića i njegovom izložbom pod jednostavnim nazivom II (Dva). Iza ovog naziva kriju se mnogo kompleksnije i zahtjevnije foto-naracije, ako smijem napraviti ovakav neologizam. Tako da naslov izložbe – koji je sasvim tačan i opravdan – ipak predstavlja malu navlakušu jer su motivi i teme kojima se Delić bavi mnogostruke i isprepletene kao klupko spomenutih zmija.

Kad sam 2008. prvi put bio u Novom Pazaru, bio sam šokiran činjenicom da tamo gdje prestaje infrastrukturna sređenost počinje život Drugih. Tamo gdje je asfalt star dvadeset godina i gdje nema nikakvih sobraćajnih znakova, tamo žive Drugi. A ti drugi su sandžački Muslimani ili Bošnjaci, kako god ih nazvali. I onda sam shvatio, vidio golim očima cijeli jedan svijet izoliran i konzerviran, drukčiji od meni poznatog svijeta, što u sebi krije arhitekturu svakodnevnice koja je u BiH nestala u plamenu. Ali taj svijet je bio klasičan ghetto, u srcu Evrope, u 21. vijeku. Taj grad je bio prenapučen ljudima i život je vrvio, prskao u svim mogućim bojama, takav životni potencijal nisam nigdje prije vidio, eventualno jedino u ratu za vrijeme nekog varljivog primirja. Sve je prštalo od trgovine, ljudske vreve i optimizma. To je bio prvi pogled, onaj ovlašni. A pravu sliku tog grada i šire daju upravo fotografije Samira Delića koje su u rasponu od klasičnih life fotografija do okvira unutar kojih se kreću ljudi i sjenke, gdje se spaja svijet mrtvih i živih.

Moguće da je motiv policije, koji se pojavljuje nekoliko puta slučajan, ili je to zbog toga jer Delić radi za nekoliko novinskih agencija kao freelancer, kako god tu imamo fotografije političkog sadržaja, vjerske slike, džamije, muslimanska groblja, ali i dekapitirane spomenike partizanskih heroja koji, i u smrti, ovaploćuju komunističku ideju (pomalo sakatu) bratstva i jedinstva među različitim narodima – što danas djeluje skroz ironično, do slika običnog života na ulici ili u kafani.

Čini mi se da je tranzicija, ona teška politička, ekonomska, kulturološka tranzicija ono što je centralni motiv ovih odličnih crno-bijelih fotografija. A one nisu lišene čak ni zastrašujućih metonimija kao što su četiri kuke ručne stočne vage na leđima starijeg čovjeka, gdje se dvije kuke ukrštaju svojim metalnim tijelima, i još strašnije izgleda to preplitanje sjenki na leđima čovjeka koji ide kolskim putem. U meni sjenke kuka zazivaju sliku onoga čega ovdje, na sreću, nije bilo: užasa rata i njegovih još tragičnijih posljedica.

Samir Delić je svojim objektivom uhvatio jedan svijet u nestajanju, svijet na raskršću, koji svake sekunde doživljava ubrzan preobražaj. Nije tajna ako otkrijem da je poenta ove izložbe vjeran prikaz dvostrukosti jednog naroda, njegove podjele na dvije struje pod uticajem stranačkih, državnih i religijskih centara moći. Tako da se ovdje radi, ipak, o političkim fotografijama, onim angažiranim, što me vraća na početak teksta, i odvlači još dalje u fantastične krajolike iz snova i mašte. Jer zaista: imaju li sjenke nacionalnost? Religiju? Identitet?

Ne znam, nisam dovoljno upućen, ali znam da ćete imati priliku pogledati autentične fotografije grada i regije koje guta tranzicija. Progres je udobna bolest, piše avangardni američki pjesnik i grafičar e. e. cummings. Kud god da nas progres odnese, ove fotografije će jednom, kao i sve stare drage stvari, dobiti onaj neprevaziđeni sjaj i patinu nostalgije.

Faruk Šehić, književnik

Samir Delić je rođen 1966. Godine u Novom Pazaru. Od 1988. radi kao fotograf za lokalne medije, a kasnije za nedeljnik Vreme. Danas radi kao novinski fotograf freelancer za agencije Tanjug i The Associated Press, UNDP PRO program, E-novine i više dnevnih listova u zemlji i regionu. Clan je NUNS-a i IFJ-a. Izlgagao je na vise kolektivnih izlozbi. Ovo je njegova četvrta samostalna izlozba.  

Dobitnik je prve nagrade Kulturnog centra REX/B92 na temu “Javna tajna” 2003. Godine.

2005. Druga nagrada, International exhibition of Rock photography, Zajecar.